Tag

Oman

Browsing

Muskat je samo kapija ove zemlje. Kako se iz prestonice krećemo ka zaleđu, zalazimo dublje u njeno srce, pravimo prvi potpuni ugriz i još jače počinjemo da osećamo njen ukus. Planine postaju masivnije i surovije, zemlja još suvlja, a bele, skladne kuće bisernije i belje, narušavajući svojom pravilnom formom razbarušeni pejzaž.

Nizva je najveći grad u unutrašnjosti severnog Omana. Zemljano utvrđenje u njegovom središtu sagrađeno je pre oko 400 godina na temeljima koji potiču iz 12. veka, kao admistrativni centar imama. Pod tvrđavom teče potok, a ispostaviće se, i ispred nje, nakon kiša ili kada voda nabuja sa okolnih planina. Naime, ispred tvrđave je plato za parking veličine fudbalskog terena, što deluje čudno – nije baš da ovde dolaze desetine turističkih autobusa svakodnevno. Dan kasnije smo shvatili zašto je plato tako velik, kada je postao prekriven vodom, koja je nekad toliko obilna da parking pretvara u rečno korito.

Iznenadne poplave su česte u Omanu, naročito u zimskoj sezoni, kao posledica pljuskova, ciklona ili slivanja vode sa vrhova. Zato su sve doline koje mogu brzo biti ispunjene vodom na putevima dobro obeležene, a odvodi pažljivo uređeni. Iako se dešava da ’flash floods’ unište imovinu ili odnesu ljudske živote, ukroćena voda je u pustinjskim predelima dragocena.

Oman je poznat po svojim vadijima (wadi), dolinama ili suvim rečnim koritima koja se napune vodom tokom kišne sezone ili iz planinskih izvora, i pretvaraju u oaze života – za ljude, sve druge životinje, kao i biljke. Prizori prirodnih bazena kristalno čiste vode oivičene palmama usred kršovitih planina i kanjona privlače i mnogobrojne turiste. Ovoj digresiji ću se vratiti nešto kasnije.

Smešteni smo u predivnom kutku zemljane zgrade usred tvrđave Nizva. Nasmejani domaćini nas dočekuju urmama koje se umaču u tahini i čajem. Ukusna, hranljiva i okrepljujuća dobrodošlica. U lavirinte zemljanih kasaba smo se zaljubili u Maroku i Nizva je novi susret (iako hiljadama kilometara daleko). Glad za istraživanjem i upijanjem svakog ćoška i kućnog detalja, ljudi i njihovih interakcija, može da drži budnim do jutra. Nizva ima nekoliko uređenih sukova (pijaca-lavirint) u kojim se prodaju lokalni proizvodi, pa tako postoji suk sa urmama, suk sa voćem, povrćem i slatkišima, suk sa grnčarijom, začinima i rukotvorinama, a i poseban deo gde ljudi petkom prodaju i razmenjuju koze.

Završili smo na večeri u uličnoj prčvarnici, među 20-ak italijanskih planinara koji su nam ljubazno ponudili mesto za svojim plastičnim stolom. Spremaju se za uspon na Džebel Šams, najviši vrh Omana (oko 3000m), koji je ponekad prekriven snegom. Preukusno sočivo, riža, povrće i ceđeni sokovi za manje od 1000 dinara za nas dvoje – cene su osetno manje, kako se odmaknete od prestonice.

Izgubili smo se u urma-suku među 10 vrsta ove voćke, različite mekoće i slatkoće. Ulja od svih biljaka koje možete da zamislite ili pak ne, kao melem za verovatno sve što možete da zamislite, takođe. Ljubazne deke, vlasnici radnji i njihovi unuci koji pomno, zainteresovano prate za koje se to lokalne proizvode zanimaju Evropljani.

Naše gladne oči i srca bi sve nepoznate ili manje poznate mirise i ukuse da upiju. Zaspali smo, prijatno umorni od toga.

U PLANINSKOJ AULI I OAZI

Huseine, jagodice moja! Kako si nam se proveo za Novu godinu?“, razbudio nas je umiljeni glas gospođe koja telefonom verovatno priča sa detetom, iz sobe do nas u osam ujutru. Super je čuti poznat jezik u kutku koji deluje tako udaljeno od naših krajeva.

Zaputili smo se ka Misfatu al Abrijinu, planinskoj varoši na oko 1000 metara nadmorske visine. Omanska sela opstaju i živa su, usred pustinje i krševitih planina. Misfat (ostatak naziva je po plemenu Al Abri koje ovde živi) je odličan primer za to – na padinama planina i u kotlini, spretnim i stalnim navodnjavanjem putem tradicionalnog falaj sistema isklesanog u stenama, nastala je oaza od koje živi celo selo, u kojoj rastu palme banana i urmi, ali i nar, mango, papaje i razni citrusi. Iznad njih, seljani žive u starim kućama od blata. Osim poljoprivrede i stalnog bavljenja ovim terasama palmi i voća, neki od njih zarađuju i od turizma, nudeći smeštaj ili planinarske ture po obližnjim vrhovima.

Sreli smo nekoliko ljudi u radovima, tokom našeg spuštanja kroz navodnjenu džunglu palmi sve do krševitog dna kotline, koje se u određenim periodima godine puni vodom. Iznad nas, ivice planina gube se u oblacima. Elementi – zemljane kućice i nabujalo zelenilo kao nezvan gost na podlozi od stenovitih planina čine nestvaran prizor. Upoznajemo momka koji nas upućuje da ne propustimo selo Al Hamra, u podnožju planine. Kaže da je među mnogim zemljanim kućama jedna uređena kao „muzej života u Omanu“ i da je vredi posetiti.

U Al Hamri nas u lutanju selom zaustavlja lokalac i nudi nam da pratimo njegova kola kako bismo došli do kuće koju tražimo. Nakon što nas je do nje doveo, rekao je da u obližnjoj nudi smeštaj, pa nas je, između ostalog, zato dopratio. Fer i ljudsko pojašnjenje ove dobrodošlice.

Al Hamra deluje kao zemljani ghost town, ostavljen pre nekoliko decenija. U svemu tome je zanimljivo što u pojedinim kućama zapravo neko živi, a iznenade i pokoja prodavnica i frizerski salon. „Muzej“ je kuća preuređena tako da turistima predoči kako izgleda ili je izgledao lokalni život. I ovako turistička iskustva su sasvim dobra u kraju u kojem ih inače baš i nema, za upoznavanje sa ljudima i njihovim običajima. Od seoskih baka i vodiča smo saznali kako nastaju ulja, parfemi, hleb, kreme za kožu.

Pri povratku u Nizvu, zastali smo u restoranu pored puta. Lokal vode ljudi koji su u Oman stigli bežeći od rata u susednom Jemenu. Nose kapice u bojama jemenske zastave i kao da su sitniji i nešto svetlije puti od Omanaca. Sporazumeli smo se sa jednim od njih koji zna nešto engleskog i probali nešto što liči na picu (kao regularna, samo sa testom koje je slatkasto – nije loše uopšte) i saudijski topli sendvič (sa povrćem, kačkavaljom, ali i narom). Ne toliko zdrava večera, ali je vredelo saznati čime ljudi utoljavaju glad, kad je u Jemenu mirno.

PUT NA ISTOK

Sutradan ujutru se opraštamo sa Nizvom i krećemo put Sura, ribarskog grada i luke na istočnoj obali, iz kog možete da maštate šta li rade preko okeana, u Iranu, Pakistanu ili Indiji. Put vijuga nekoliko stotina kilometara kroz mesta na obodu pustinje. Surove tamne stenovite gromade, poneka kamila koja žvaće žbun ili prepreči put, ne obazirući se na retki saobraćaj, i mi. Kratka pauza za osveženje u gradu Ibra, još jednom vekovnom središtu trgovačkih puteva, a zatim pravac Vadi Bani Halid. Sa jedne strane puta su dine, sa druge suva zemlja prošarana žbunjem.

Ovaj vadi sačinjen je od bazena vode koja izgleda kao najčistije more, oivičene stenama. U njegovoj blizini je omanja varoš, no zajedno su se (jedno drugom) našli usred stenovitog masiva u potpunoj zabiti. U januaru, voda je poput banjske, toplija od spoljašnjih 25 stepeni. Kupači dobijaju i besplatan piling i masažu od proždrljivih ribica, raspoloženih da grickaju ljudsku kožu (iste one čija se ’usluga’ naplaćuje u nekim zemljama).

Nakon predaha u vadiju, nastavljamo kroz kamenite predele, braon Al Hadžar planine sa roze proplancima, obojenim zracima sunca koje zalazi. Prolazimo periferijom Sura i izbijamo na sami ćošak, najistočniju tačku Omana i kapiju omanskog zaliva, mestašce Ras Al Had. Poznato je po nepreglednim plažama i prirodnom rezervatu u blizini, u kojem ugrožene zelene morske kornjače legu jaja.

Gugl mape nas vode van asfalta, na zemljano prostranstvo, koje se ka okeanu pretvara u pesak. Potpuni je mrak, izlazimo iz kola i pokušavamo da pronađemo kućicu koju smo rezervisali. Jedino svetlo je u radnjici u okviru džamije, u kojoj simpatični debeljuškasti momak prodaje kućne potrepštine – skoro svaka veća džamija ima ovakvu prodavnicu, jer je u centru sela. Nije čuo za smeštaj koji tražimo. Nailazimo na jednu od retkih kuća u kojoj je upaljeno svetlo i odlučujemo da uđemo, pa kud puklo. Spolja deluje kao sklepani bunkerčić, a unutra kao da se otvorio portal u hotel sa pet zvezdica. Izgleda da je to naš smeštaj.

Ujutru nas budi huk vetra i grupa dugodlakih kozica koje šetaju plažom. Na putu ka okeanu, srećemo više ovih šarmantnih životinjica nego ljudi. Pejzaž u kojem smo se našli velik je kao 10 fudbalskih terena (stalna poređenja ovog tipa, od tipa koji je bio dva puta na utakmici…). Po njemu je razbacano tek nekoliko kuća, jedna veća i jedna „priručna“ džamija (kućica sa megafonom i istaknutim polumesecom), nekoliko ribarskih koliba i čamaca. Kao da smo sami na svetu, zamrznuti u prostoru i vremenu.

Voda izgleda prelepo, ali su talasi suviše snažni za kupanje. Duž plaže nailazimo na nasukane bodljikave i napuhane ribice – nismo sigurni da li ih je izbacio okean ili ribari iz svojih mreža. Odlazimo do uvale u kojoj se neukrotivi okean pretvorio u baricu, u kojoj je kupanje moguće. Družimo se sa rodama i čapljama. Koliko one nama deluju nesvakidašnje u tom trenutku, mi verovatno još egzotičnije izgledamo lokalcima – iz svakog automobila i kamiona koji prolaze dovikuju nam ’Hau ar juuu?’.

’Centar’ sela podseća na crnu Afriku – trotoara nema, kuće su raštrkane po neravnoj, razbarušenoj zemlji, tu je i poneka radnjica. U jednoj smo kupili namirnice za pripremu gozbe – rižu, pokoji začin i pasulj u konzervi.

Prijalo nam je nekoliko dana u ovoj mirnoj oazi usred ničega. Pakujemo se i krećemo ka Vadiju Šab, udaljenom sat-dva vožnje ka severu.

Prevoze nas čamcem do mesta odakle se kreće na jednočasovni hajk, na putu ka vadiju. Po prvi put smo se našli u pravom kanjonu, obgrljeni stotinama metara visokim stenama. Vadi Šab je popularan i kod lokalaca i među turistima, pa u oazi uklesanoj u planinama srećemo ljude sa raznih strana sveta – od marokanskih momaka, preko indijskih porodica i izgorelih, istetoviranih bekpekera do skandinavskih penzionera.

Šetnja nije u potpunosti lagana, jer je potrebno preći preko nekoliko stena, od kojih su neke klizave, ali uz međusobnu ispomoć, put do laguna je zanimljiv hajk. Dovoljno dug da se srodite sa okolinom i zaboravite na sve ostalo, a ne predugačak.

Na kraju ste nagrađeni kristalno čistom vodom, u tri bazenčića koji se nastavljaju jedan za drugim kroz kanjon. Završavaju se suženjem između stena, taman tolikim da vam glava ostane iznad vode, dok ulazite u pećinu sa vodopadom. Zvuči kao da je neko napravio ovaj ‘akvapark’. Prelep susret sa planetom Zemljom.

Krećemo nazad pre mraka, kako bismo produžili dalje ka Muskatu.

Poslednji dan u Omanu provodimo na plaži Jiti, 30-ak kilometara udaljenoj od centra. Jedini kupači su turisti (jedan par iz Evrope i mi), dok lokalci uživaju piknikujući u hladovinama svojih 4×4 vozila. Zanimljivo je kako džipovi deluju gotovo prirodno, a ne bahato u ovom ambijentu, dok ih ljudi lagano voze po pesku, što običnim kolima verovatno ne bi mogli. Opuštenost i blagost je moguća, podsetili smo se u Omanu.

Možda sam bio peti osnovne kada sam od jednog dosta dragog komšije na poklon dobio njegovu kolekciju markica. Neke su prikazivale zanimljive pejzaže i događaje iz prošlosti, neke su bile trouglastog ili romboidnog oblika, a neke iz zemalja i gradova za koje sam tad prvi put čuo. Oman, Manama, Umm al Qiwain. Jesu to uopšte zemlje? Gde se tačno nalaze? Markice su bile iz sedamdesetih, kada je u Omanu postojalo svega nekoliko škola, bolnica i kilometara puta.

Prošle godine smo, nakon dana i nedelja provedenih u kući koja je postala i kancelarija, tražili gde bismo mogli da odemo i potpuno zaboravimo na sve što se dešava. Saznali smo da se do Omana može doći lou kost letovima preko Emirata. Iz filmova Žaka Kustoa smo znali da je more u Omanu predivno. Godinu dana kasnije, krenuli smo u Muskat preko Dubaija i Abu Dabija.

GROZNICA NOVOGODIŠNJE VEČERI

Aerodrom u Dubaiju, pola sata pred Novu godinu. Torbe čekamo skoro sat vremena. Isto toliko putujemo metroom na drugi kraj grada, odakle polaze autobusi za Abu Dabi, u kom treba da prespavamo i sutra uveče letimo za Muskat.  Samo da sednemo i dremnemo na tih sat i po, i u smeštaju smo.

Dok su vatrometi u daljini i dalje simulirali slavlje, na opusteloj bus stanici negde oko 1-2 ujutru šofer nam saopštava da naša fascikla puna odštampanih i uredno složenih PCR testova, osiguranja i viza u tom trenutku ne vredi mnogo i da ne može da nas pusti u autobus.

Danas su uvedena nova pravila u Abu Dabiju. Ne vredi jučerašnji test iz vaše zemlje, morate da se testirate ovde ponovo.

Zar nije potrebno da test bude star do tri dana? Niko nam ništa nije pomenuo na aerodromu.

Ni ne znaju ništa u Dubaiju, ovo su pravila drugog emirata, Abu Dabija.

Razgovaramo sa još nekoliko šofera, policajaca, putnika. I zaista, osim vozača koji imaju dodira sa Abu Dabijem, niko skoro ništa ne zna. Pokušavamo da uhvatimo vaj faj nekog obližnjeg hotela i proverimo da li nešto nedostaje u našoj onlajn prijavi. Odlazimo do najbližeg urgentnog centra, gubimo se u lavirintu hodnika kako bismo saznali da rezultati ipak stižu za 24 sata, što nam je kasno, a i da test nije tako jeftin kao što nam je rekao vozač. Vraćamo se na betonski plato sa kog polaze autobusi. Shvatamo da moramo da prespavamo i gledamo koji od hotela preko puta izgleda najskromnije i najzapuštenije.  

Tek nakon što nas je uhvatio san, budi nas alarm u zgradi hotela. O čemu se radi? Nemamo pojma. Već nam deluje da pomalo počinjemo ludimo. Napolju je pljusak i munje se prolamaju nebom. U polusnu, i to nam je čudno, ali nismo sigurni zbog čega. Prva kiša u poslednje četiri godine, saznali smo sutra.

Jutarnji PCR obavljamo u šoping molu, drajv tru test. Rezultati su ok. Opusteli plato na kom smo nekoliko sati ranije pokušali da uđemo u autobus sada vrvi od ljudi, mahom iz jugoistočne Azije i Afrike, u redovima koji vijugaju stotinama metara. Uspeli smo da uđemo u autobus i stignemo na aerodrom. Let kasni sat vremena, imamo sreće. Za 45 minuta smo se našli na potpuno drugačijem mestu.

VREME PROTIČE SPORO. MIRISI NOSE BRŽE I DALJE

Prespavali smo u hotelčiću iznad indijskog restorana na obodu Ruvija, dela Muskata koji nazivaju i „Malom Indijom“. Kasnije smo shvatili da uopšte nije mala, a i saznali da Indusi ovde žive već skoro dva veka – pre nešto više od 200 godina, Omansko carstvo obuhvatalo je i današnji Pakistan i Zanzibar. Nismo očekivali da će put u Oman značiti i tako blizak susret sa Indijom i podsaharskom Afrikom.

Šetamo da obližnje Mutre, starijeg dela grada u kojem je smeštena luka, a i suk (ukratko: pijaca-lavirint) koji privlači najviše pažnje ne tako brojnih turista.

Kao da smo u uspavanom ribarskom selu. Tako je mirno i prijatno, teško je zamisliti da je kroz ovu luku, na jednoj od najvažnijih istorijskih pomorskih ruta, prošlo hiljade trgovačkih brodova koji su spojili mirise i ukuse udaljenih kultura i naroda, u proteklih dve hiljade godina.

Pejzaž sa kojim smo se susreli dominiraće većinom zemlje – elegantne, niske bele zgrade čine naselja prostrta u dolinama stenovitih, braon-sivih oštrih planina, povremeno presečena nadrealnim prizorom oaza palmi. Sve u ovoj slici je potaman, skromno, a istovremeno očaravajuće. Lepota postignuta kroz jedostavnost, bez ukrasa i bilo kakvih preterivanja, opija dugo i snažno.

Sve je čisto i uređeno sa pažnjom. Kao skromniji stan pažljivih starijih domaćina, koji ga besprekorno održavaju i vode računa o svakom detalju. Nema megalomanije, samohvale i rasipništva kao u obližnjim Emiratima, nema kičastih ispada. Sve je funkcionalno i smisleno, povremeno zablistaju biseri lokalne arhitekture, poput zgrade Opere, Nacionalnog muzeja, sultanove palate ili jednostavno, kuće pored puta.

Zablistaju i doslovce, jer su često sačinjeni od belog, uglačanog mermera. Prelepe, niske zgrade iza kojih izviru palme, na horizontu surih i suvih planina, magična su razglednica iz ovog dela planete.

Ako bismo joj dodali zvuk, bio bi tih i umirujuć. Kao stalno nedeljno jutro. Saundtrek Mutre su galebovi, povetarac, povremeni automobil koji lagano prolazi i pozivi na molitvu iz džamije.

Podne je već prošlo i bilo je krajnje vreme da nešto po prvi put pojedemo. Seli smo u jedan od otprilike pet restorana u turističkom srcu Muskata i poručili ’arapski doručak’. Kafa je sa kardamomom i šafranom, poslužena sa urmama. Arome koje u trenutku izmene stvarnost i odnesu te na neko drugo mesto, iako se ne pomeraš, ovde su sveprisutne – u šoljici kafe, spoju ovde nerazdvojnih ukusa urme i kafe, arapskom bobu koji se jede za doručak tako što se u njega umoči začinjeni hrskavi hleb. Nakon svega toga, osvestiš koliko si srećan i zahvalan što imaš čulo mirisa i ukusa.

U suku dominira miris frankinsensa, odnosno tamjana, koji je i danas veoma važan u životu ljudi u  Omanu. Nekoliko hiljada godina unazad, ovde se koristi kao lek za sve. Nekad je bio cenjeniji od zlata i jedan od glavnih izvora prihoda u ovom delu sveta, iz kog je potekla trgovina tamjanom.

Jedan od najfinijih i najskupljih na svetu dobija se od aromatične smole tamjanovog drveta sa juga Omana.

Tamjan je i parfem čiji dim se širi sukom (parfumare – to smoke through), ovde možete kupiti i kreme i ulja od tamjana, pa i sladoled sa njegovim ukusom. Primena je, blago rečeno, prilično sveobuhvatna i sveprožimajuća.

Pored tamjana i keramičkih posuda za njegovo paljenje, u suku u Mutri možete kupiti kvalitetne šalove i pašmine koje vam prodavci nutkaju da opipate i osetite, zlato i nakit, urme raznolikih vrsta, mekoće i slatkoće, minijature, ćilime… Izazivaju poremećaj tzv. turističke ravnoteže (ovo sam upravo smislio) između želje da sve poneseš sa sobom i prihvatanja činjenice da si tek na početku puta i da ne znaš šta te još sve očekuje.

Haljina je ovde narodna nošnja, takoreći. Muškarci nose duge bele dišdaše i lepe kapice, dekorisane jednostavno i skromno, u skladu sa okolinom. Sudeći po broju radnji, najčešći ’mali biznis’ su krojačke radnje. Ni u jednom delu sveta ih nismo videli ovoliko. Logično je – ako već stalno nosiš haljinu, onda je mnogo važno da ti bude po meri. Šivenje odeće je toliko sveprisutno, da su radnje sa onom na koju smo navikli, ’gotovom odećom’, retke i posebno naznačene – readymade garments.

Kako su svi u uniformnoj odeždi, posebna pažnja posvećuje se detaljima koji mogu biti različiti – izboru kapa, marama, frizura, šminke i brada. Berberin sa besprekorno oblikovanom i nijansiranom bradicom, a čini mi se i diskretnim ajlajnerom, me doziva da mi dotera ono što naspram njegove frizure predstavlja najobičniji žbun na glavi, ali i obrve. Nisam bio baš spreman na tretman već prvog dana, iako me je mnogo toga izazivalo.

Izlazimo iz suka i u obližnjem ’Coffee shop’-u (sve radnje i lokali imaju natpis i na engleskom) kupujemo kafu i čaj, koji je, razume se, takođe aromatičan. Coffee shop može da zvuči pretenciozno, zapravo je u pitanju bircuz na ćošku, ispred koga sedi grupica starijih muškaraca, ispija čaj i kafu i bistri svakodnevnicu.

Može se reći – prefinjenija varijanta ispijanja piva ispred dragstora – samo su odeća i držanje dostojanstveniji (neko bi rekao i piće). Jedan od staraca ustaje i saopštava nam da nas časte kafom i čajom, da ne moramo da platimo.

Kafa je dobra, ali čaj kao da je osmišljen da bude lek za iscrpljujuću vrućinu Arabije – začinjen kardamomom, šećerom i mlekom, razbuđuje kako ispiješ gutljaj i daje snagu za još bar 10 kilometara pešačenja i upijanja okoline.

Kao i u skoro svakoj arapskoj zemlji, nijedan običaj ili propis nije slučajan – kape i marame na glavi štite od sunca, isto kao i lagani dugi rukavi i haljine, čaj, kafa i urme održavaju na nemilosrdnim zracima. Imamo sreće da u ovo doba godine sunce miluje na prijatnih 24-5 stepeni.

Na kornišu (keju), povetarac nas miluje mirisima mora. Šetaju porodice, džogiraju ljudi svih uzrasta, ali nije gužva. Prelazimo nekoliko kilometara do starog dela grada, koji zapravo izgleda potpuno novo. Redovi belih, mermernih administrativnih zgrada, a zatim trg na kojem su Nacionalni muzej i sultanova palata. Sve je toliko uglačano i čisto, da imamo utisak da smo upali u pejzaž nacrtan u Autocad-u. Ljudi skoro da nema na ulici u večernjim satima, prođe tek poneki automobil.

TAKSI NA URME

Jutro. Taksista sede, duge brade u dišdaši i njegov drugar (ili, recimo, zet) Indus sede napred, nas dvoje smo pozadi. Vijuga savršeno ravnim saobraćajnicama, koje se izdižu iznad grada u dolini. Dugo nismo videli jamboliju, koja ovde dominira enterijerom, a auto je negde naših godina i spektakularno, komično štrokav, kao da nikad nije opran iznutra.

Ostavlja nas ispred Kraun plaze u Kurmu, skupljem delu grada u kojem su privatne škole i ambasade, gde treba da pokupimo rent a kar. Pre plaćanja, otvara gepek u kojem je velika bela molerska kofa. Pokrivena folijom i do vrha puna urmi sa susamom, iz njegovog sela. Urme su ovde važnije gorivo svakodnevnice od benzina.

Golom rukom odlama skoro kilo slepljenih urmi, umotava ovaj teški komad slasti u foliju sa vrha i daje nam kao poklon. Jeli smo ih skoro svaki dan i u Beograd doneli verovatno više od polovine.

Kako često biva, rent a kar agencija nema taj najmanji i najjeftiniji auto koji smo tražili, te nam za istu cenu daje veće vozilo. Beli ’Nisan sani’, prava mašina za Arabiju, kakvu voze po selima na obodu pustinje.  

Oman je skupa zemlja, ali se kola mogu iznajmiti po cenama koje su slične onim u Evropi, a litar benzina košta oko 60 dinara. Kad se uzme u obzir i da međugradski autobuski prevoz skoro ne postoji, za bilo kakav obilazak zemlje i gradova, auto je obavezan.

Momak iz agencije nas savetuje da zanemarimo plažu u Kurmu, koja je jedna od najpopularnijih u Muskatu, i odemo na nešto udaljeniju plažu Gubra.

Prolazimo pored niske bisera arapske arhitekture – zgrada ambasada, konzulata, kao i zgrade Opere. Sultan Kabus, za vreme čije vladavine je u proteklih pola veka svako selo u pustinju dobilo put, škole i ambulante, bio je ljubitelj klasične muzike.

Plaža – prostrana i čini se beskonačno duga, sa još troje-četvoro ljudi na horizontu. Jedini smo ušli u more, u odeći pokrivenih ramena i kolena, iako nam niko ne bi zamerio ni da smo bili obučeni po evropskim standardima. Lokalci u plaži uživaju tako što dođu kolima i piknikuju u njihovom hladu. Spremni smo za put od nešto više od 1000 kilometara po severu zemlje. Sledeća stanica – Nizva.