Tag

Dubai

Browsing

Možda sam bio peti osnovne kada sam od jednog dosta dragog komšije na poklon dobio njegovu kolekciju markica. Neke su prikazivale zanimljive pejzaže i događaje iz prošlosti, neke su bile trouglastog ili romboidnog oblika, a neke iz zemalja i gradova za koje sam tad prvi put čuo. Oman, Manama, Umm al Qiwain. Jesu to uopšte zemlje? Gde se tačno nalaze? Markice su bile iz sedamdesetih, kada je u Omanu postojalo svega nekoliko škola, bolnica i kilometara puta.

Prošle godine smo, nakon dana i nedelja provedenih u kući koja je postala i kancelarija, tražili gde bismo mogli da odemo i potpuno zaboravimo na sve što se dešava. Saznali smo da se do Omana može doći lou kost letovima preko Emirata. Iz filmova Žaka Kustoa smo znali da je more u Omanu predivno. Godinu dana kasnije, krenuli smo u Muskat preko Dubaija i Abu Dabija.

GROZNICA NOVOGODIŠNJE VEČERI

Aerodrom u Dubaiju, pola sata pred Novu godinu. Torbe čekamo skoro sat vremena. Isto toliko putujemo metroom na drugi kraj grada, odakle polaze autobusi za Abu Dabi, u kom treba da prespavamo i sutra uveče letimo za Muskat.  Samo da sednemo i dremnemo na tih sat i po, i u smeštaju smo.

Dok su vatrometi u daljini i dalje simulirali slavlje, na opusteloj bus stanici negde oko 1-2 ujutru šofer nam saopštava da naša fascikla puna odštampanih i uredno složenih PCR testova, osiguranja i viza u tom trenutku ne vredi mnogo i da ne može da nas pusti u autobus.

Danas su uvedena nova pravila u Abu Dabiju. Ne vredi jučerašnji test iz vaše zemlje, morate da se testirate ovde ponovo.

Zar nije potrebno da test bude star do tri dana? Niko nam ništa nije pomenuo na aerodromu.

Ni ne znaju ništa u Dubaiju, ovo su pravila drugog emirata, Abu Dabija.

Razgovaramo sa još nekoliko šofera, policajaca, putnika. I zaista, osim vozača koji imaju dodira sa Abu Dabijem, niko skoro ništa ne zna. Pokušavamo da uhvatimo vaj faj nekog obližnjeg hotela i proverimo da li nešto nedostaje u našoj onlajn prijavi. Odlazimo do najbližeg urgentnog centra, gubimo se u lavirintu hodnika kako bismo saznali da rezultati ipak stižu za 24 sata, što nam je kasno, a i da test nije tako jeftin kao što nam je rekao vozač. Vraćamo se na betonski plato sa kog polaze autobusi. Shvatamo da moramo da prespavamo i gledamo koji od hotela preko puta izgleda najskromnije i najzapuštenije.  

Tek nakon što nas je uhvatio san, budi nas alarm u zgradi hotela. O čemu se radi? Nemamo pojma. Već nam deluje da pomalo počinjemo ludimo. Napolju je pljusak i munje se prolamaju nebom. U polusnu, i to nam je čudno, ali nismo sigurni zbog čega. Prva kiša u poslednje četiri godine, saznali smo sutra.

Jutarnji PCR obavljamo u šoping molu, drajv tru test. Rezultati su ok. Opusteli plato na kom smo nekoliko sati ranije pokušali da uđemo u autobus sada vrvi od ljudi, mahom iz jugoistočne Azije i Afrike, u redovima koji vijugaju stotinama metara. Uspeli smo da uđemo u autobus i stignemo na aerodrom. Let kasni sat vremena, imamo sreće. Za 45 minuta smo se našli na potpuno drugačijem mestu.

VREME PROTIČE SPORO. MIRISI NOSE BRŽE I DALJE

Prespavali smo u hotelčiću iznad indijskog restorana na obodu Ruvija, dela Muskata koji nazivaju i „Malom Indijom“. Kasnije smo shvatili da uopšte nije mala, a i saznali da Indusi ovde žive već skoro dva veka – pre nešto više od 200 godina, Omansko carstvo obuhvatalo je i današnji Pakistan i Zanzibar. Nismo očekivali da će put u Oman značiti i tako blizak susret sa Indijom i podsaharskom Afrikom.

Šetamo da obližnje Mutre, starijeg dela grada u kojem je smeštena luka, a i suk (ukratko: pijaca-lavirint) koji privlači najviše pažnje ne tako brojnih turista.

Kao da smo u uspavanom ribarskom selu. Tako je mirno i prijatno, teško je zamisliti da je kroz ovu luku, na jednoj od najvažnijih istorijskih pomorskih ruta, prošlo hiljade trgovačkih brodova koji su spojili mirise i ukuse udaljenih kultura i naroda, u proteklih dve hiljade godina.

Pejzaž sa kojim smo se susreli dominiraće većinom zemlje – elegantne, niske bele zgrade čine naselja prostrta u dolinama stenovitih, braon-sivih oštrih planina, povremeno presečena nadrealnim prizorom oaza palmi. Sve u ovoj slici je potaman, skromno, a istovremeno očaravajuće. Lepota postignuta kroz jedostavnost, bez ukrasa i bilo kakvih preterivanja, opija dugo i snažno.

Sve je čisto i uređeno sa pažnjom. Kao skromniji stan pažljivih starijih domaćina, koji ga besprekorno održavaju i vode računa o svakom detalju. Nema megalomanije, samohvale i rasipništva kao u obližnjim Emiratima, nema kičastih ispada. Sve je funkcionalno i smisleno, povremeno zablistaju biseri lokalne arhitekture, poput zgrade Opere, Nacionalnog muzeja, sultanove palate ili jednostavno, kuće pored puta.

Zablistaju i doslovce, jer su često sačinjeni od belog, uglačanog mermera. Prelepe, niske zgrade iza kojih izviru palme, na horizontu surih i suvih planina, magična su razglednica iz ovog dela planete.

Ako bismo joj dodali zvuk, bio bi tih i umirujuć. Kao stalno nedeljno jutro. Saundtrek Mutre su galebovi, povetarac, povremeni automobil koji lagano prolazi i pozivi na molitvu iz džamije.

Podne je već prošlo i bilo je krajnje vreme da nešto po prvi put pojedemo. Seli smo u jedan od otprilike pet restorana u turističkom srcu Muskata i poručili ’arapski doručak’. Kafa je sa kardamomom i šafranom, poslužena sa urmama. Arome koje u trenutku izmene stvarnost i odnesu te na neko drugo mesto, iako se ne pomeraš, ovde su sveprisutne – u šoljici kafe, spoju ovde nerazdvojnih ukusa urme i kafe, arapskom bobu koji se jede za doručak tako što se u njega umoči začinjeni hrskavi hleb. Nakon svega toga, osvestiš koliko si srećan i zahvalan što imaš čulo mirisa i ukusa.

U suku dominira miris frankinsensa, odnosno tamjana, koji je i danas veoma važan u životu ljudi u  Omanu. Nekoliko hiljada godina unazad, ovde se koristi kao lek za sve. Nekad je bio cenjeniji od zlata i jedan od glavnih izvora prihoda u ovom delu sveta, iz kog je potekla trgovina tamjanom.

Jedan od najfinijih i najskupljih na svetu dobija se od aromatične smole tamjanovog drveta sa juga Omana.

Tamjan je i parfem čiji dim se širi sukom (parfumare – to smoke through), ovde možete kupiti i kreme i ulja od tamjana, pa i sladoled sa njegovim ukusom. Primena je, blago rečeno, prilično sveobuhvatna i sveprožimajuća.

Pored tamjana i keramičkih posuda za njegovo paljenje, u suku u Mutri možete kupiti kvalitetne šalove i pašmine koje vam prodavci nutkaju da opipate i osetite, zlato i nakit, urme raznolikih vrsta, mekoće i slatkoće, minijature, ćilime… Izazivaju poremećaj tzv. turističke ravnoteže (ovo sam upravo smislio) između želje da sve poneseš sa sobom i prihvatanja činjenice da si tek na početku puta i da ne znaš šta te još sve očekuje.

Haljina je ovde narodna nošnja, takoreći. Muškarci nose duge bele dišdaše i lepe kapice, dekorisane jednostavno i skromno, u skladu sa okolinom. Sudeći po broju radnji, najčešći ’mali biznis’ su krojačke radnje. Ni u jednom delu sveta ih nismo videli ovoliko. Logično je – ako već stalno nosiš haljinu, onda je mnogo važno da ti bude po meri. Šivenje odeće je toliko sveprisutno, da su radnje sa onom na koju smo navikli, ’gotovom odećom’, retke i posebno naznačene – readymade garments.

Kako su svi u uniformnoj odeždi, posebna pažnja posvećuje se detaljima koji mogu biti različiti – izboru kapa, marama, frizura, šminke i brada. Berberin sa besprekorno oblikovanom i nijansiranom bradicom, a čini mi se i diskretnim ajlajnerom, me doziva da mi dotera ono što naspram njegove frizure predstavlja najobičniji žbun na glavi, ali i obrve. Nisam bio baš spreman na tretman već prvog dana, iako me je mnogo toga izazivalo.

Izlazimo iz suka i u obližnjem ’Coffee shop’-u (sve radnje i lokali imaju natpis i na engleskom) kupujemo kafu i čaj, koji je, razume se, takođe aromatičan. Coffee shop može da zvuči pretenciozno, zapravo je u pitanju bircuz na ćošku, ispred koga sedi grupica starijih muškaraca, ispija čaj i kafu i bistri svakodnevnicu.

Može se reći – prefinjenija varijanta ispijanja piva ispred dragstora – samo su odeća i držanje dostojanstveniji (neko bi rekao i piće). Jedan od staraca ustaje i saopštava nam da nas časte kafom i čajom, da ne moramo da platimo.

Kafa je dobra, ali čaj kao da je osmišljen da bude lek za iscrpljujuću vrućinu Arabije – začinjen kardamomom, šećerom i mlekom, razbuđuje kako ispiješ gutljaj i daje snagu za još bar 10 kilometara pešačenja i upijanja okoline.

Kao i u skoro svakoj arapskoj zemlji, nijedan običaj ili propis nije slučajan – kape i marame na glavi štite od sunca, isto kao i lagani dugi rukavi i haljine, čaj, kafa i urme održavaju na nemilosrdnim zracima. Imamo sreće da u ovo doba godine sunce miluje na prijatnih 24-5 stepeni.

Na kornišu (keju), povetarac nas miluje mirisima mora. Šetaju porodice, džogiraju ljudi svih uzrasta, ali nije gužva. Prelazimo nekoliko kilometara do starog dela grada, koji zapravo izgleda potpuno novo. Redovi belih, mermernih administrativnih zgrada, a zatim trg na kojem su Nacionalni muzej i sultanova palata. Sve je toliko uglačano i čisto, da imamo utisak da smo upali u pejzaž nacrtan u Autocad-u. Ljudi skoro da nema na ulici u večernjim satima, prođe tek poneki automobil.

TAKSI NA URME

Jutro. Taksista sede, duge brade u dišdaši i njegov drugar (ili, recimo, zet) Indus sede napred, nas dvoje smo pozadi. Vijuga savršeno ravnim saobraćajnicama, koje se izdižu iznad grada u dolini. Dugo nismo videli jamboliju, koja ovde dominira enterijerom, a auto je negde naših godina i spektakularno, komično štrokav, kao da nikad nije opran iznutra.

Ostavlja nas ispred Kraun plaze u Kurmu, skupljem delu grada u kojem su privatne škole i ambasade, gde treba da pokupimo rent a kar. Pre plaćanja, otvara gepek u kojem je velika bela molerska kofa. Pokrivena folijom i do vrha puna urmi sa susamom, iz njegovog sela. Urme su ovde važnije gorivo svakodnevnice od benzina.

Golom rukom odlama skoro kilo slepljenih urmi, umotava ovaj teški komad slasti u foliju sa vrha i daje nam kao poklon. Jeli smo ih skoro svaki dan i u Beograd doneli verovatno više od polovine.

Kako često biva, rent a kar agencija nema taj najmanji i najjeftiniji auto koji smo tražili, te nam za istu cenu daje veće vozilo. Beli ’Nisan sani’, prava mašina za Arabiju, kakvu voze po selima na obodu pustinje.  

Oman je skupa zemlja, ali se kola mogu iznajmiti po cenama koje su slične onim u Evropi, a litar benzina košta oko 60 dinara. Kad se uzme u obzir i da međugradski autobuski prevoz skoro ne postoji, za bilo kakav obilazak zemlje i gradova, auto je obavezan.

Momak iz agencije nas savetuje da zanemarimo plažu u Kurmu, koja je jedna od najpopularnijih u Muskatu, i odemo na nešto udaljeniju plažu Gubra.

Prolazimo pored niske bisera arapske arhitekture – zgrada ambasada, konzulata, kao i zgrade Opere. Sultan Kabus, za vreme čije vladavine je u proteklih pola veka svako selo u pustinju dobilo put, škole i ambulante, bio je ljubitelj klasične muzike.

Plaža – prostrana i čini se beskonačno duga, sa još troje-četvoro ljudi na horizontu. Jedini smo ušli u more, u odeći pokrivenih ramena i kolena, iako nam niko ne bi zamerio ni da smo bili obučeni po evropskim standardima. Lokalci u plaži uživaju tako što dođu kolima i piknikuju u njihovom hladu. Spremni smo za put od nešto više od 1000 kilometara po severu zemlje. Sledeća stanica – Nizva.