Category

Srbija

Category

Najtiše mesto na svetu. Jedno od, sigurno. Tiho skoro kao ona šuma u kojoj je palo drvo i to niko nije čuo ni video, pa time, drvo nije ni palo.

Velika voda, osvežavajuća a dovoljno topla za kupanje krajem juna, čista kao pijaća, pod rukom gusta kao more, a nije slana. Pa je u redu i ako progutaš malo usput.

Pod njom je varoš za koju je tamo početkom ‘80-ih odlučeno da će biti potopljena, kako bi nastalo hidroakumulaciono Zaovinsko jezero. Dok plivam, razmišljam kako je tu negde još malo dalje i dublje možda ostatak neke kućice ili seoske pošte. Voda koja u Srbiji najviše podseća na more oivičena je brdima u čijem temelju je često kamen, krečnjak ili neki sediment.

Jedno od brda blizu mesta na kom sam zadenuo peškir ‘odškrinuto’ je kao u operaciji, a ova se zove kamenolom, te imaš utisak da se zapravo i kupaš u ogromnom rudarskom kopu. Jedan od retkih zvukova su kamioni koji prevoze kamen. Iznad ove plažice je mostić sa kog nas tokom pauze posmatraju radnici u kamenolomu. Znoje se u kombinezonima, čizmama i sa kacigama na glavama i gledaju nas besposlene u gaćama kako se baškarimo na plaži.

S druge strane je most koji spaja Mitrovac, poslednju veću, turističku varoš sa prodavnicom i deo ka Bosni, u kom je nekoliko zamrlih seoca raštrkanih po brdima iznad jezera. U njima živi poneki starac, porodica koja decu u školu šalje u Bajinu Baštu, a parče ovog raja i tišine ugrabe i turisti, poput nas, utekli od gradske buke.

Zaovinsko jezero

Okolna brda, šume, valovi četinara, od jela do igličastih omorika, vrhovi sa kojih ih vidite dokle pogled seže, kao i obližnju Bosnu… možete ih istraživati i u njima uživati beskonačno, čini mi se. I povrh i nakon svega osvežiti se, sprati prašinu, znoj i bubice iz šume u jezeru.

Čudim se kako ovde nema više ljudi. Kako ovo more usred valova šuma nije opšte poznato? I mi smo za njega saznali skoro u 40-oj. Možda jer nema organizovanih tura. Možda jer ima samo jedan kafić kilometrima i nema prodavnice nigde.

Ljudima iz grada, poput nas, koji se brane od bujice informacija, a zavisni su od njih, naviknuti na buku i vrevu, ovo mesto je šok.

U njegovoj tišini puštamo sokove iz svojih duša da teku, preispitujemo ih, mešaju se sa vodom, suncem, odzvanjanjaju u tišini, odjekuju u rukavcima jezera odbijajući se od brda. Gradska buka i bes, nakupljene i potisnute emocije, ovde se raspršavaju po rukavcima. Bešumno, samo mi to čujemo. Tek nešto glasnije od onog drveta palog u šumi.

Činilo nam se da se sav potreban mir i lepota nalaze u slici pred nama. U njenom srcu su voda i svetlost, sa okolnih brda dolaze zvuci ptica, pod nama se u magli čuje poneki zalutali plotun ljudskog glasa, osvešćuje nas da tu žive i ljudi. Ose nam takođe objavljuju svoje prisustvo, poneki mrav ili krpelj, ukoliko baš poželimo da sedimo na zemlji.

Ne bi bilo teško biti napušten ovde. Pomalo smo se i osećali kao četiri robinzona, u nekoj romantičnoj viziji boravka na Tari, iako osim prepuštenosti lepoti mesta na kom smo se našli, ništa drugo nije s tim imalo veze – imali smo više nego dovoljno zaliha hrane, sve moguće elektronske uređaje, pa i odeću i drva s kojim bismo pregurali zimu, iako je bio jun. Komšijsku kuću iz koje smo mogli da poručimo hranu i obratimo se za bilo kakvu pomoć. Pečurke u šumarku preko puta, dovoljne da nas nahrane čitav dan.

Na vrhu brda s druge strane jezera video se nov kompleks kućica, kao neki turistički objekat. Pitali smo se šta li je tamo, da li je to možda već Bosna, postavljali smo pitanja koja bismo postavljali sebi i da imamo po devet godina.

Hteli smo da zaustavimo taj prizor i momenat, ili bar da učinimo da traje dovoljno dugo. Nažalost, retko kad je trajao dovoljno dugo. Zvonili su telefoni i mejlovi, zvali nazad u kuću. Odlazak na Taru i boravak u ovoj kućici sa pogledom na Zaovinsko jezero su jedna od najboljih stvari koje smo uradili ove godine.

Zaseok u kojem smo zove se Vežanja, selo Zaovine. Kada krenete niže ka vodi, nasred sela, na raskršću puteva, dočekuje vas Brundo. Dobroćudni domaćin sela i vodič, prljavo bele boje sa braon flekama, kratkih i hitrih nožica. Brundo nas vodi do vode, kružnim zaobilaženjem imanja koje imaju oblike svetlobraon fleka sa njegovog tela. Nepravilnog su oblika i neravne površine. Na njima žive stariji ljudi koji obično imaju stado ovaca, kokoške i jednog većeg rundova koji ne prestaje da viče upomoć kad ugleda grupicu ljudi.

Stigli smo do jezera za 15-ak minuta. Voda je mirna kao da po njoj može da se kliza do obale preko puta. Kristalno je čista. Zalazi u desetine uzanih rukavaca i laguna, i ako viknete, eho svog glasa čućete sa četiri-pet strana.

Iako izgleda da selo ima tek 15-ak kuća, izgleda i da je nekad bilo drugačije. Ili je bar đaka bilo mnogo više, na šta ukazuje napuštena zgrada škole. Do nje je skoro isto tako napuštena mesna zajednica, i kafana u kojoj radi jedna teta u borosanama, a ponekad sedi neki lokalac ili gosti koji verovatno imaju veze sa selom, ali ne žive tu inače. Na prozorima kafane piše da je na prodaju. Na jednom od regala unutar nje je stari sivi televizor na kom se vrte turske serije. Vreme je stalo pre nekih 20-30 godina, a ljudi su uglavnom otišli.

Malo ispod kafane je skretanje ulevo, mislili smo da će nas i ono odvesti ka jezeru, pa smo krenuli peške. Deluje kao da se ispucali asfaltirani put spušta u neku rupu u četinarskoj šumi. Tokom više od sat vremena šetnje nismo sreli ljude, tek nekih desetak stonoga koje su prelazile put.

Na okolnim brdima su čitava bogatstva za istražiti. Najbliža planinarska staza vodi kroz življe selo Karaklije, do vrha Janjač, sa kog se zaista i vidi Bosna. Ali, to je jedna druga priča.

Tri meseca kasnije, ponovo smo došli u Vežanju. Na raskršću nas je ponovo dočekao Brundo i poveo ka vodi. Noć ranije, sanjao sam kako su njene dugačke zemljane obale ispunjene ljudima, peškirima i suncobranima. Međutim, kad smo došli do obale, prizor je bio skoro isti kao u junu. Samo što je ovog puta voda bila tirkizna i topla od sunca. Laguna, četiri čoveka, jedan pas i gusta četinarska šuma iznad nje.

Bio je sam početak septembra, i lokalci su nam rekli da je do pre nekoliko dana bilo mnogo ljudi. Čak su nas i neki od njih gledali čudno što smo se kupali i pitali kakva je voda. Bila je tek nijansu hladnija od savršenog, svakako toplija od Atlantika ili Mediterana na vetrovitom jugu Portugala. Boje kao u najlepšim lagunama u Tajlandu, i to onim u kojim se plaća da budete sami, ili je potrebno da se probijete kroz neku šumu da biste bili.

Nekoliko dana kasnije, našli smo još nestvarnije mesto za kupanje na drugom kraju jezera. Kao da smo upali u rupu u vremenu i prostoru i ostali sami na svetu.

Kako izgleda noć u Zaovinama? Svet se okrene naopačke. Uronjeni ste u nebu sa hiljadu iskrica, nebo je mračnije nego ono koje znate, iskrice su svetlije od onih koje znate i ima ih mnogo više. Voda se i dalje vidi, osvetljavaju je iskrice i katkad mesec. Okolna brda i šume izgledaju neistraženije i udaljenije.

Da ste ipak i dalje na zemlji, podsete povremeni krici šakala koji dopiru iz njih. I komšija koji celu noć pušta narodnjake, navodno kako bi oterao šakale od ovaca.

Bio je Tanjin rođendan. Na livadici ispred kuće smo napravili gozbu. Imali smo utisak da nam ništa više od nas samih i mesta na kom smo ne treba u tom trenutku. Konačno je trajalo onoliko koliko smo hteli.