Archive

April 2020

Browsing

Od Ko Pi Pija do Ko Lante deli vas sat vremena vožnje. Nešto kao od Zemuna do Vidikovca, samo mnogo udobnije. I tek što ste se navikli na utrobu katamarana, jave vam da je plovidba gotova. A za tako kratko vreme stigne se na dosta drugačije mesto – koliko se uopšte mogu razlikovati dva susedna ostrva. Dok vas na Pi Piju na mini doku dočekuju izdavači smeštaja, vodiči tura i nosači torbi, na Lanti se iskrcavate tik ispred prodavnice pred kojom na motorima lokalaca odmaraju petlovi. I poneko momče se ponudi da vas poveze.

U srcu ostrva su šumovita brdašca, dom slonova, makaki majmuna i raznih Evropljanima malo poznatih vrsta. Opasana su putevima, a oni su opasani prašnjavim i peskovitim predelima prošaranim kolibicama za posetioce ostrva i tek ponekim hotelom. Ostrvo je dosta veće od Pi Pija, i mnogo manje naseljeno ljudima.  

I dok na Pi Piju bežite od infrastrukture ka preostaloj netaknutoj prirodi, ovde je često obrnuto – pokušavate da u prostranstvu puteva, šuma i plaža nađete hladovinu u čijoj je blizini neka prodavnica ili kafe jer nije retkost da kilometrima unaokolo nema znakova civilizacije. Na ostrvu (bili smo zapravo na zapadnom, Lanta Yai) su dva gradića, ili tačnije rečeno sela, Saladan, ujedno i glavna luka, i Lanta Old Taun.

Smešteni smo u kolibi koja kao da je od šperploče, a u čijoj sredini, posred sobice raste drvo. Zidovi su toliko tanki da deluje kao da prostor delimo sa obližnjim francuskim parom sa nemirnim detetom. U okolini je još nekoliko kolibica sa sličnim smeštajem, neki su možda malo luksuzniji, ali na prvi pogled Lanta, ili ovaj njen deo, deluje kao mirno, opuštajuće mesto za goste koji nisu zahtevni jer se zapravo nalaze u parčetu raja i nije im mnogo više od toga potrebno. Saundtrek za ovu postavku – uglavnom rege, koji izbija iz skoro svakog lokala i hostela. Nekoliko večeri pre no što smo došli nastupala je lokalna rege legenda Job2Do… koliko smo bili srećni kad smo ugledali plakat, toliko smo se smorili kad smo videli da je koncert prošao.

Pedeset metara od kolibe je nepregledna, ravna obala, dugačka plaža sa mirnom, čistom vodom idealnom za plivanje. Zbog načina ulaska u vodu, postepenog menjanja njene dubine, ali i opuštene atmosfere koja se iz sela kolibica prelila na plažu, sve me je podsetilo na Jadran. Tome je doprinela i ekipa – ovde nisu samo očekivani laid back hipsteri iz Evrope, tu su i veće grupe ljudi generacije njihovih roditelja, iz Italije, Izraela, Poljske… Kao da je formirana komuna onih koji su tu već neko vreme – svi se znaju i druže. Iako je plaža prilično popunjena, to nije toliko slučaj sa vodom, dovoljno je da zamahnete nekoliko puta i već ste potpuno sami.  

Vrhunac atmosfere na plaži je u doba zalaska sunca. „Sad ćeš da vidiš plavi zrak ponovo“, reče neki stariji tip iza nas, koji deluje kao da je tu bar dva meseca, a završava neko peto ili šesto pivo. Ništa nam nije bilo jasno, a onda je pred zalazak sunca preko neba preleteo zrak plave svetlosti, poput plave duge koja se pojavila i brzo nestala.

Da nismo čuli najavu malo pre toga, verovatno ne bismo bili sigurni da li je ono što smo videli stvarno.

Pomislio sam kako će nas u kućici od šperploče u kojoj raste drvo nešto izesti tokom noći, međutim od bubica i paukova ni traga ni glasa. Bilo ih je mnogo više u utegnutijim smeštajima. Jedino nas je na dasci WC šolje ujutru dočekao – puž golać.

Motor ili bicikl su idealni za istraživanje ostrva, pošto organizovanog javnog prevoza nema. Kako nismo imali ni jedno ni drugo, da bismo stigli do najstarijeg naselja na Lanti, uzeli smo tuk tuk. Vozač je shvatio da za turu do sela koje je na drugom kraju ostrva ipak treba snažnija i brža mašina, pa nas je dovezao do svojih kola, kojim smo onda nastavili.

Lanta Old Taun nekada je bio luka i komercijalni centar, a danas ga praktično čini jedna ulica oivičena starim drvenim kućama, koje su zbog turista delom pretvorene u prodavnice i restorane. Možete da kupite prelepe rukotvorine ljudi koji tu žive i podržite ih, a možete i da za 200-300 dinara imate jedan od najukusnijih i po telo i dušu najboljih obroka na svetu, npr. domaći kari i sok od marakuje. Prave ih nasmejana lokalka i njena ćerka, od onog što raste u njihovoj blizini.

Jako malo ljudi živi ovde i verujem da je turizam jedan od bitnijih izvora zarade, iako ovo ostrvo, a pogotovo ovo seoce, ne pohodi ni približno toliko turista koliko neka druga mesta. U selu se nalazi jedan kineski hram, jer su Kinezi često bili oni koji su gradili trgovinske centre širom Tajlanda. Sat vremena je dovoljno da gvirnete u svaki ćošak Lanta Old Tauna.

U selu je nekad živela značajna populacija Čao Lej naroda (ljudi mora, bukvalno prevedeno), koje često nazivaju i Sea Gypsies. Nekada polunomadski narod indo-maležanskog porekla, bili su prvi stanovnici Ko Lante, pre oko pet vekova.

Polunomadski znači da su imali stalan dom i stanište na kopnu, ali su stalno bili u pokretu u potrazi za hranom, posebno za vreme sušne sezone. Između ostalog, poznati su po tome što su kao dobri poznavaoci mora predvideli nadolazeći cunami u drugim delovima Tajlanda 2004. godine i spasili veliki deo stanovništva tako što su na vreme otišli u brda.

Danas pored njih u Lanta Taunu žive potomci kineskih trgovaca, a desetak kilometara južnije od sela je i ribarsko naselje Čao Lej ljudi, međutim već je padao mrak i bilo vreme da tražimo prevoz za povratak.

Dok na Pi Piju u plažnim i ostalim barovima sviraju aktuelni svetski hitovi, na Lanti vladaju rege i rok klasici. U baru preko puta kolibice lokalci su svirali Nirvanu i Rejdiohed sa najslađim mogućim izgovorom jezika koji uglavnom samo podseća na engleski – svaka treća reč uopšte nema nikakvo značenje – što je i razumljivo za ljude čiji se jezik toliko razlikuje i kojima je sigurno teško da nauče engleski. Bend je super navežban i svira punim srcem.

Nakon četiri-pet dana uživanja u maloj hipi komuni svih uzrasta i povetarcu na plaži, bilo je vreme za duži put na sever – pravac Chang Mai.